Genesis 8

1A Bog se opomenu Noja i svijeh zvijeri i sve stoke što bjehu s njim u kovčegu; i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu. 2I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. 3I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše poslije sto i pedeset dana;

4Te se ustavi kovčeg sedmoga mjeseca dana sedamnaestoga na planini Araratu. 5I voda opadaše sve većma do desetoga mjeseca; i prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi od brda.

6A poslije četrdeset dana otvori Noje prozor na kovčegu, koji bješe načinio; 7I ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle ne presahnu voda na zemlji.

8Pa pusti i golubicu da bi vidio je li opala voda sa zemlje. 9A golubica ne našavši gdje bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovčeg, jer još bješe voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovčeg.

10I počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovčega. 11I pred veče vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji bješe otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje. 12Ali počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.

13Šest stotina prve godine vijeka Nojeva prvi dan prvoga mjeseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovčegu, i ugleda zemlju suhu. 14A drugoga mjeseca dvadeset sedmoga dana bješe sva zemlja suha.

15Tada reče Bog Noju govoreći: 16Izidi iz kovčega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom; 17Sve zvijeri što su s tobom od svakoga tijela, ptice i stoku i što god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziđu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.

18I izide Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovijeh s njim. 19Sve zvijeri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se miče po zemlji po svojim vrstama izidoše iz kovčega.

20I načini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. 21I Gospod omirisa miris ugodni, i reče u srcu svojem: neću više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca čovječijega zla od malena; niti ću više ubijati svega što živi, kao što učinih. Otsele dokle bude zemlje, neće nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći.

22